Seksualna terapija pomaže pojedincima i parovima kod smanjene želje, seksualnih disfunkcija i teškoća u komunikaciji. Psihologinja i edukantica seksualne terapije Nina Gotal Škacan i psihologinja Helena Rašić kažu da se stid smanjuje upravo razgovorom. Zato ne treba čekati da nelagoda nestane prije nego što se zatraži stručna pomoć.
Različite potrebe partnera i svakodnevni stres
Parovi na seksualnu terapiju najčešće dolaze zbog različitih potreba za intimnošću, koje mogu stvoriti osjećaj odbijanja ili pritiska. Prema Gotal Škacan, ljudi imaju različite potrebe za seksom, kao što imaju i različit apetit. Terapija zato ne određuje broj odnosa, nego uči partnere komunikacijskim vještinama i traženju kompromisa bez prisile.
Rašić upozorava da društvo seksualnost koristi za prodaju sporta, serija, filmova i hrane, a istodobno je zanemaruje kad govori o cjelokupnom funkcioniranju čovjeka. Parovi se zbog toga često jave tek kada je odnos već ozbiljno narušen. Nakon početne zaljubljenosti povezanost partnera slabe rutina, stres na poslu, financijske brige i zdravstveni problemi.
Roditeljstvo je poseban izazov. Rašić navodi da veliki pad hormona nakon poroda znatno utječe na seksualno funkcioniranje. Ženi je osjećaj podrške partnera nužan da bi ponovno osjetila želju, a istraživanja pokazuju da ženama posebno privlačnim djeluje muškarac koji počisti kuću.
Mitovi o orgazmu i važnost rane edukacije
Pornografija stvara nerealna očekivanja o izgledu tijela i trajanju odnosa, što izaziva pritisak i nesigurnost. Gotal Škacan ističe i da mnogi ne poznaju dovoljno anatomiju:
- postoji samo jedna vrsta orgazma, klitoralni orgazam
- parovi tijekom seksa često zaboravljaju stimulirati klitoris
- čak 70 posto žena ne može doživjeti orgazam samo penetracijom, što je normalno i anatomski uvjetovano
- mit o vaginalnom orgazmu duboko je ukorijenjen zbog filmske industrije
Prema Rašić, nije poznat nijedan negativan učinak pravovremenog razgovora s djecom o pristanku i osobnim granicama. Djeca koja dobiju odgovore kad počnu postavljati pitanja lakše prepoznaju koji su dodiri primjereni. Kasnije su bolje informirana, koriste zaštitu i znaju kako dati pristanak. Gotal Škacan dodaje da djeca tako uče reći i baki, djedu ili prijatelju da im zagrljaj nije ugodan, što je dio šireg učenja o autonomiji tijela.
